Ja sam. Prepoznajem svoje tragove u svemu što sam bila, ali puteve kojima sam kročila više ne mogu nazvati mojima. Ja sam. Ona koja je svemu što je povrijeđivalo dozvoljavala da joj nanese bol. Ja sam. Ona koja je tišinom govorila. Ona koja je svemu tražila razloge. Ona koja je prekoravala samu sebe. Ja sam. Žena. Kao i svaka druga, životnim udarcima naučena da obeća samoj sebi da je ništa ne smije poraziti. Žena koja zbog ljubavi prelazi planine i u njih se pretvara. Naučena da šuti, žena koja je tišinu ispila do posljednjeg gutljaja. Žena koja se smije jer osmijeh je odbrana, makar bio i lažan. Osmijeh koji krije sve ono zbog čega joj srce krvari.
Ja sam se ispod tog ogrtača kao trska pred olujnim vjetrovima povijala, ali nikada lomila. A danas sam došla da vam ispričam priču o sebi i svima vama u meni. Ja sam pomalo svi vi koji prolazite tim putevima kojima sam kročila i ja, a koji odavno nisu moji.
Žena koja je počinjala tamo gdje prestaje bol i krvarila tamo gdje počinju snovi. Danas sam, eto tu, sutra ko zna gdje. Koračam tihim koracima, noseći one komadiće istine uz sebe, da mi se nađu. Danas sam tu, okovana blijedom svjetlošću svih sretnih godina, okružena nemirnim valovima sadašnjosti i tragičnom neizvjesnošću onoga što me čeka sutra. Bila sam i prolazila sam tim putevima vjetrovitim koji slobodu obećavaju, a morala da biram kojim ću stazama krenuti. Vođena prkosom nisam mogla u tišini podnositi. Na putu kojim sam krenula čekali su me svi oni koji su, kao i ja - u tišini posmatrali, tišinom sve svoje tuge i nesreće liječili. Čak i sada kada bih birala, ponovo bih krenula istim. Ne znam da li je dobar i ispravan, ali znam da na drugom ne mogu biti. Znam da je samo ovaj moj.
Vjetar koji vam pomaže da napravite koji korak više isti je onaj vjetar koji bi vam bacio prašinu u lice kada biste promijenili smjer kretanja, zato se više i ne oslanjam na ono što samo u jednom momentu djeluje kao spas. Znam da moram sama i zbog toga mi nije žao, samo je bitno znati šta će i u kojem trenutku biti vaš vjetar u leđa, a koja će vam prašina zatvoriti oči da ne raspoznajete jasno ono što vas okružuje. Pa zato htio ili ne, čovjek se uvijek mora prilagođavati onome što ga zadesi, a kada se oluje smire onda ćete znati koliko je štete ili koristi iza vas ostalo.
To što sam bila, to sad crna zemlja pokriva. To što bih bila Nebo zna, pa nek odgonetava ..
